put u blazenstvo spoznaje

utorak, 12.08.2008.

somwhere back in time!!!!!!

Nedjelja, 10.08.2008. godine ostaje u mom sjećanju kao jedan predivan dan.
Iron maiden u mom gradu je napravio spektakl kojeg nikada neću zaboraviti i u kojem sam ja i još oko 20000 ljudi uživali sa svakom stanicom svoga tijela.
Bila sam već na koncertu i u Velikoj Gorici ali ovaj u Splitu mi je bio daleko bolji i po izboru pjesama i po svemu drugom.
Slika Splita toga dana puna ljudi koji odbrojavaju sate do koncerta je slika za pamćenje.
Sjećam se još kada mi je netko tamo negdje u 11. ili 12. mjesec rekao da će Iron maiden doći u Split i održati koncert na Poljudu,kako sam to primila s podsmjehom i nevjericom. Par dana poslije kada sam kupila kartu još uvijek nisam vjerovala što će se to događati u Splitu 10.08.
Oko nekih 5 sati popodne krenuli smo put stadiona.Rijeke ljudi slijevale su se tom ulicom svi sa istim odredištem. Uzbuđenje raste sa svakim korakom što smo se bližili Poljudu.
Ulazak na tribine i pogled na skoro već prepun stadion izazvao je u meni eksploziju emocija.
Minute do početka su sporo prolazile...
Kasnili su i to dosta,ali sa prvim taktovima pjesme „Aces high“ sva ljutnja zbog kašnjenja pada u zaborav i počinje pravo uživanje u jednom predivnom spektaklu. San postaje java.
Danima čak i mjesecima prije koncerta zamišljala sam kako će to sve skupa izgledati,vodila pregovore s frendovima koje će pjesme pjevati i sl.,ali to što je Iron maiden napravio,to je bilo iznad svih mojih zamišljanja i iščekivanja.
Sve pjesme su bile savršene i sve mi se svidjelo,ali ipak moram izdvojiti jedan posebni trenutak.
A to je pjesma Fear of the dark.
Kada sa prepune istočne tribine gledam prepuni travnjak kako se stopio u jedan glas i pjeva tu pjesmu emocije su me potpuno obuzele i niz lice su mi krenule suze.Jednostavno nisam mogla izdržati,emocije su me potpuno preplavile i suze nisam mogla zadržati u oku.Taj osjećaj i tu sliku zauvijek ću čuvati u svom sjećanju.I sada dva dana nakon koncerta kad se sjetim te pjesme sva se naježim. To je bio jedan poseban osjećaj i jedna slika za pamćenje.
Eto to bi bio kratki doživljaj mog koncerta i na kraju još samo jedo želim reći

HVALA IRON MAIDENU ŠTO JE PRUŽIO JEDAN TAKAV DOŽIVLJAJ MENI I SVIM LJUDIMA KOJI SU BILI NA KONCERTU,JER TO JE BILO NEŠTO PRESAVRŠENO.

i sad malo slikovnog događaja.

Lagano zagrijavanje u Duje

Dolazak pred Poljud

Prvi pogled na pozornicu

u iščekivanju

doživljaj s tribine

The end...šmrc šmrc

- 15:16 - Comment To My Angel... (11) - Print... - #

četvrtak, 07.08.2008.

somewhere in between 4

Liza je ozarena lica u jednom dahu izgovorila ove riječi.Vuk je ostao u tišini i zadivljeno je gledao Lizu,Kad se napokon pribrao tiho je rekao:
“Liza,to su upravo bile riječi koje sam ja tebi namjeravao reći kada si mi po sto i neki put prekinula misao i rekla što ti misliš. Jeli sada vjeruješ da sam ja ti. Je li sada vjeruješ da sam ja tvoja istina? Po prvi puta nisi skrenula kada si ugledala istinu ispred sebe,nego si nastavila i izgovorila to tako da je svaka njena riječ doprla do svake stanice tvoga tijela.“
Vuk je napravio polagani krug oko Lize i sada joj sjeo sa druge strane i šapnuo na uho:“Ali još uvijek smo na početku!“;
“Kakvom početku?O čemu ti pričaš?“;
“Još uvijek nismo gotovi.Otkrila si samo dio istine koju nosiš u sebi.Ovo što slijedi puno je teže.Nadao sam se da će shvaćanje jedne stvari lančano za sobom povući i drugu istinu,no to se nije dogodilo.“
Lizino se rumeno lice namrštilo.Nije razumijela o čemu vuk to priča:“Jeli možeš biti jasniji?“;
“S razgovorom o tome tko sam ja zapravo i ovim sada razgovorom prekinuli smo tvoju spoznaju da si uz Orianu i Emilianu osjetila veću sreću od one koju si prije nje opisivala.“;
“Ti bi opet o tome.Jeli ti znaš sa kime se hvataš u koštac.Ja ne popuštam i čvrsto stojim iza svojih mišljenja makar ih netko drugi smatrao krivima.“;
“A što ako te ja uvjerim u drugačije?“;
“Je li ti mene uopće slušaš?Moji stavovi...“

Vuk ju je sa smijehom prekinuo:“Liza ja sam dio tebe,shvati to više.“ Zavladala je tišina te je vuk nakon nekog vremena nastavio:“Liza ljudi se s vremena na vrijeme ipak mijenjaju,čak se i ti mijenjaš.Čovjek se mora mijenjati,to mu je u prirodi.Netko u dobi od pet,petnaest,dvadeset-pet i šezdeset-pet godina prvo nema iste potrebe i okolinu oko sebe,a to odmah podrazumijeva da u određenom razdoblju života ima drugačije stavove i prioritete u svom životu.“;
“Slažem se.Ali ipak postoje neki stavovi koji ostaju stabilni cijeloga života.“;
“Ne bih se u potpunosti složio.Postoje stavovi koji se održe cijeloga života,ali nikada u prvotnome obliku.Uvijek dožive tu i tamo koju nadopunu ili promjenu.Nemoj mi reći da ti tako vidiš svoga obožavanoga Andreja.“ ;
“Jeli ja to osjećam ironiju u tvojoj zadnjoj rečenici?“
„Objasni mi samo jednu stvar.Ako je argumentiraš prestajem sa ovim zapitkivanjem i pustiti ću te da se i dalje klanjaš Andreju,svojoj kako ti kažeš definiciji savršenstva.“;
“Hajde,reci!“;
„Kako ti sama sebi i cijelom svijetu oko sebe možeš potvrditi da je on tvoj princ na bijelom konju?Kako ti sama sebi i cijelom svijetu možeš potvrditi da je on upravo taj koji je zaslužio da ga okruniš pridjevom savršen?Kako sama sebi i cijelom svijetu možeš jamčiti da on nije samo tvoje viđenje stvari onakvima kakve one nisu?Kako sama sebi i cijelom svijetu možeš jamčiti da je on baš taj,da se ti na zavaravaš i da ne postoji netko savršeniji od njega?Na kraju krajeva kako si ti zaključila da je on baš gospodin „taj“?Ali pazi,ne želim argumente kakve će izgovarati svaka tvoja vršnjakinja koja misli da je upoznala princa na bijelome konju.U prethodnoj rečenici obratio bih pozornost na riječ“misli“.Liza,stojiš ispred istine, sada samo želim vidjeti da li si spremna ići do nje.Sposobna jesi,ali sad ću vidjeti da li si spremna?“;
Liza je zašutjela.Ustala je i napravila par koraka.Lice joj je bilo ozbiljno. Nestalo je rumenila na obrazima,nestalo je osmijeha sa lica.Izgledala je kao da duhom tu nije prisutna.Vuk je znao što se događa.Stajala je pred ogledalom i odjeća je pomalo spadala sa nje.Liza nije skrenula sa puta.Malo pomalo i ostala je gola ispred same sebe.Ostala je gola i nezaštićena pred činjenicama koje su bombardirale njenu glavu.Vuk je radoznalo iščekivao svaku njenu riječ.Nije bio siguran da li je ipak nakon što je krenula prema istini,možda ipak skrenula pod težinom koju je ta istina imala u sebi.Najednom se okrenula prema vuku.Oči su joj bile pune suza,ali nije plakala.Ponos u njoj je itekako radio.Rekla je:
“Što hoćeš da ti kažem!?Ne znam jesam li u stanju govoriti.Mislim da bi me riječi ovoga puta mogle izdati.“;
„To je rijetkost!Pokušaj!“;

Ponovno je nastala neugdna tišina koja je potrajala nekoliko minuta.Liza ju je prekinula:“Definirati ljubav je teško.Svaki čovjek definirati će je na svoj način jer ju je svatko doživio na svoj način.Ali svi ćemo se ipak složiti u jednome:bila ona roditeljska,prijateljska ili ona vezana uz nekog princa na bijelom konju,ljubav je ipak prekrasna stvar.Najvrijednija i najpožrtvovnija je prijateljska,najjača i najbezuvjetnija je roditeljska,a najkompleksnija i najnaivnija je ona posljednja.Zašto sam ju nazvala naivnom?
Zato što se ljudi ponekad tako naivno ponašaju kada je u pitanju takva ljubav,na kraju krajeva takva ljubav je i ona koja najčešće puca.A zbog koga puca,zbog onih koji su naivni i onih koji su sposobni manipulirati osjećajima naivnih.No ona treća ljubav je ipak nešto predivno i čovjeku veoma drago.Zaljubljenost je često gledanje stvari onakvima kakve one nisu.Da ne ulazim sad preduboko u neke stvari,želim da ti odgovorim na tvoja pitanja: Čovjek kad se zaljubi živi u oblacima.Čovjek kad se zaljubi tu osobu drži savršenom i smatra je onom pravom,bez obzira koliko on godina imao u tom trenutku kad se zaljubi. Djeca,mladi,odrasli i stari,svi oni vjeruju u takve osobe.Kad je čovjek zaljubljen ta osoba je u njegovim očima često idealizirana,tj.smještena tamo gdje joj i nije mjesto.Čak i ako osoba zaslužuje visoko mjesto,čovjek joj kad je zaljubljen uvijek pridaje još i veće.Čudna smo mi vrsta.Ja ništa nikome ne mogu potvrditi ni jamčiti.Činjenica je da mi kroz život za puno ljudi pomislimo da su prinčevi na bijelom konju.Sve što ti ja mogu reći jest ono što je već rečeno.Žalim za vremenom kada me je on spunjavao srećom.Da li je on princ ili nije,to je pitanje koje ja šaljem u beskonačni svemir!Dok to pitanje ne proputuje beskonačni svemir ja taj list svoga života zatvaram.Osjećam u sebi da me sadašnjost zove i mislim da sam predugo bila sebična i zapostavljala ono što se ne smije zapostavljati.Tko zna,možda sam čak i upoznala pravoga princa na bijelome konju,a da toga nisam bila ni svjesna jer sam sadašnjost puštala da se odvija bez mene.Ja sam u njoj bila prisutna tijelom,a dušom sam proživljavala iz dana u dan nešto što je već daleka prošlost.Ni sama nisam bila svjesna koliko je vremna prošlo!No Andrej je bio prva osoba koja mi je otvorila vrata ovoj ljubavi.Uvijek će mi bit poseban,na neki način posebniji od svih ostalih.Ali to je sve.Bit će poseban u ladici moga srca i u niti mojih sjećanja.Ako jednog dana shvati nešto što sam ja shvaćala i u prošlosti,shvatit će da je pogriješio i da je mogao moju iluziju princa na bijelome konju pretvoriti u stvarnost.Andreja skidam sa dužnost da predstavlja pojam savršenstva, tj.ostavljam mu taj naziv ali ono što je važno,ostavljam mu ga u prošlosti.Potrudit ću se nadoknaditi neke stvari koje sam možda zaobišla živeći u snovima.“

Tada se Liza probudila.Bilo joj je žao što se san prekinuo,ali bila je svjesna da je shvatila ono što je trebala shvatiti.Uputila se prema litici.tamo su sjedile Emiliana i Oriana.Bila je presretna što ih vidi.Čvrsto ih je zagrlila i nije ih puštala,a potom je sjela pokraj njih.One su je začuđeno gledale,a Liza je pregovorila obraćajući se Emiliani:“Ne vraćam se više na ono!“
„Što ti se dogodilo,jabuka ti je pala na glavu pa si umjesto zakona gravitacije,otkrila nešto drugo.“Oriana je umrla od smijeha na ovu Emilianinu rečenicu.
Liza je ljutito odvratila: “Emiliana ja sam ozbiljna!“;
“Šalim se!Joj Liza što si teška!“;“Pronašla sam u sebi ono što sam već odavno znala,ali nisam toga bila svjesna:Čovjek prošlost drži u sjećanju i život živi u sadašnjosti pokušavajući ne ponoviti greške iz prošlosti i stvoriti sebi uvjete za lijepu budućnost.Shvatila sam da sa time što neprestano dozivam prošlost ne gradim ništa za budućnost.Prošlost je prošlost,sadašnjost je sadašnjost,a budućnost budućnost.Lagala sam sama sebi kada sam govorila da sam u sadašnjosti nesretna. Znate,shvatila sam da mi vaše postojanje i prijateljstvo pruža više sreće nego što je Andrej ikada mogao.Dugo sam vremena tratila tu sreću,no više neću.Hvala vam što postojite uz mene i što ste me vratile u našu zajedničku sadašnjost!“Potom su se njih tri zarlile i ostale tako nekoliko minuta.
Liza se potom odmaknula.Ugledala je svoga vuka pored njih,Namignula mu je.On je zanjihao glavom i potom iščeznuo.Liza je tiho promrmljala:“Posjeti me ponekad prijatelju!“Iako ga nije vidjela začula je njegov glas:“Liza ja sam u tebi.Kad god me trebaš pozovi me i ja ću ti doći.Uživaj sada!“.
„Liza sa kime pričaš?“znatiželjno je upitala Oriana.
“Sa nikim,sebi mrmljam u bradu.Znate što?kako je to čudno.Možda već poznajem svoga princa.“;
Emiliana ju je začuđeno pogledala i zapitala ju:“Liza imaš nekog na umu ili...?Odma reci!“
;“Možda da,a možda i ne!“;U glas su obje rekle:“Joj Liza,nepopravljiva si!“

Potom su se neko vrijeme smijale i zagrljene gledale zalazak sunca.Ubrzo su se i posljednje zrake zavukle pod noćni pokrivač i utonule u svemoguće snove.

the end...

p.s...eto nije me bilo neko vrijeme imala sam problema sa laptopom i internetom ali sad je sve ok..pusa svima

- 17:59 - Comment To My Angel... (6) - Print... - #

petak, 07.03.2008.

somewhere in between 3

Ispred Lize sad je opet bio jedan prizor,no ovoga puta u njemu nije bio Andrej.Ispred Lize bile je slika nje,Emiliane i Oriane kako sjede na najljepšem mjestu na ovome svijetu,u parku u kojem su se odvijale gotovo sve najvažnije stvari u njihovim životima. Predivno je u sva godišnja doba i u bilo koje doba dana.To predivno mjesto kao grob je čuvalo tugu,radosti, sreću i još mnoge druge njihove osjećaje i doživljaje.Uvijek su mu se vraćale jer je odisalo njihovim uspomenama.

Nije to bilo samo njihovo mjesto,ali kao da jest,kao da su one posjedovale njega i ono njih.Liza je gledala ispred sebe prizor koji se također bio dogodio,kao što je to bio prizor sa njom i Andrejom na klupi.Prizor nje,Emiliane i Oriane otvorio je kovčeg starih uspomena koje su formirale vrtlog i u sredinu vrtloga postavile Lizu.Liza je ponovno proživjela u svojoj glavi sve lijepe trenutke sa njima.Sjetila se svih suza koje su brisale međusobno,svih nemira koje su smirivale međusobno, svih sretnih trenutaka koje su dijelile međusobno.Sjetila se svih njihovih gluposti,šala i riječi.Osjetila je sreću.Osjetivši sreću vrtlog naglo nestaje, prizor ispred njenih očiju također naglo nestaje.Ponovno je bila sama sa vukom pokraj sebe.

„Zašto je opet sve nestalo?“; “Osjetila si sreću.Sreću veću i od one koju su maloprije sa tolikim žarom i suzama meni pokušavala objasniti.“; Liza je sebi lagano u bradu ponovila riječi koje su izašle iz usta vuka:
“Sreću veću od one koju sam maloprije sa tolikim žarom i suzama tebi pokušavala objasniti?Zbilja?“;
“Liza,to su tvoji osjećaji.Ja samo kažem ono što sam uvidio.“;
„Ako to i jest istina...“;
“Nema ako!I jedno i drugo vidjeli smo isto.Liza ja nisam životinja.“;
Liza je začuđeno pogledala u vuka pored sebe,i sa smijehom progovorila:
“Ti nisi životinja!? Tko je onda životinja?Ja!Ti si vuk!Vukovi su životinje?“;
Vuk je zamahnuo glavom u vjetar. Dlaka mu je u svom svojem sjaju blistala na suncu.Liza mu se potiho divila.Za nju su vukovi bili jedni od najveličanstvenijih pripadnika životinjskoga roda.Vuk ju je na neki čudan način podsjećao na nju samu.Često je maštala kako livadama i šumama trči zajedno sa tom veličanstvenom životinom koja je za nju predstavljala nešto slobodno,mudro, veličanstveno i ljudskom oku uprtom u sitne stvari svakodnevnice nedodirljivo.

Vuk je prekinuo njeno razmišljanje:
“Ja imam obličje vuka,no ja nisam životinja.Ja sam dio tebe. Onaj dio tebe koji je potisnula tvoja želja za vraćanjem vremena.Onaj dio tebe koji te često pokušava dozvati,ali ti si potpuno gluha i slijepa za njega.Onaj dio tebe koji je razuman ili se barem trudi biti.“;
Liza je začuđeno gledala u vuka pokraj sebe.
“Ti kažeš da si dio mene. Ali...“;

Potom se ispred nje stvorio novi prizor.Slika je prikazivala liticu i more,to mjesto koje je ona toliko voljela.Vuk se zaputio prema kraju litice.Izgledao je prekrasno,kao da u sebi ima svu mudrost ovoga svijeta.Tiho je progovorio:
„Ja sam ti.Ti potpuno oslobođena zabluda kojima sama sebi „mažeš“ oči.Ti potpuno gola sama pred sobom.Ti potpuno objektivna bez obzira što se radi o tvome životu.“
Potom se okrenuo prema meni.Iza njega se spustilo sunce koje je zalazilo.Nastavio je:
“Ja sam tvoja istina.Istina koju imaš duboko u sebi,nisi je svjesna,ali je imaš u sebi i znaš je.Ja sam tvoja istina!“;
“Zašto si mi se prikazao sada?Što te je natjeralo?Ako si dio mene ja bi to sama pronašla.“;
“Zbilja!Čekao sam Liza i predugo čekao.Navodio te potiho milijun puta na puteve koji vode do mene,ali ti si uvijek skretala. Čak i kad si bila toliko blizu da si vidjela tu istinu ispred sebe okrenula si se i otišla drugim putem.“
Liza ga je pogledala i sa nevjericom u glasu rekla:
“Ovo je poput bajke,a ja u bajke ne vjerujem!“
Liza je bila uvjerena da ljude treba naučiti da stoje čvrsto,sa obje noge na zemlji,a ne da šetaju visoko po oblacima,jer kad jednom shvate da ta šetnja postoji samo u njihovoj glavi,odnosno dorađenoj i bujnoj mašti pasti će na zemlju i bolno se dočekati.

“Ne vjeruješ u bajke,ne vjeruješ u princa na bijelom konju.“;
“Ne vjerujem u princa na bijelom konju,ne vjerujem u ništa što ima veze sa bajkama.“;

“Što je za tebe Andrej?“;
Pri spomenu njegova imena Liza je ponovno zablistala.
“Andrej je za mene nešto riječima neopisivo. Andrej je savršen za mene.“;
“Ništa nije savršeno draga Liza.“;
“Andrej za mene jest.Pojam savršenosti u meni je definiran.Definicija te riječi za mene je Andrej.“;“Ne slažem se s tobom,ali kad već toliko inzistiraš ostanimo pri tom da je on za tebe definicija savršenosti.Zar to onda nije istovjetno princu sa bijelog konja.“;Liza je zašutjela.Znala je da je vuk u pravu,no prije bi umrla nego mu to dala do znanja.
"Ah,Liza,Liza,šutnja je ponekad vrijednija od tisuću riječi.Znači ipak vjeruješ u bajke,“;
“Ali...“;“
"Polako,pusti me da završim.Rekao sam da ipak vjeruješ u bajke.Pa i sama si rekla da si jednom doživjela bajku čiji su se tragovi još uvijek zadržali u tvojim osjetilima.Nisam ja mislio...“;

“Ja ne vjerujem u bajke,ali vjerujem da se pojedini dio čovjekova života može poklopiti sa dijelom života iz bajke.Pa kakav bi bio život ljudi da ne vjeruju u makar neke dijelove bajki.Na kraju krajeva svatko vjeruje da postoji onaj netko idealan za njega,njegov princ na bijelome konju.Može netko to nijekati koliko god hoće,ali,koliko god puta oluje slomile jarbol njegova ili njezina broda,on ili ona ih nanovo gradi i podiže,jer u dubini samih sebe ipak vjeruju da postoji takav netko za njih.To je nada.Pojam imanentan svakome čovjeku.Ta što je nada,nego vjerovanje u bajke.“

nastavlja se...

- 16:36 - Comment To My Angel... (9) - Print... - #

utorak, 04.03.2008.

somewhere in between 2

U tom trenutku dogodilo se nešto čudno. Lizi se zamračilo pred očima i slijedeće čega je bila svjesna jest da se nalazila na nekom drugom mjestu. Prizor ispred nje oduzeo joj je dah. Vidjela je sebe prije nekoliko godina,kako sjedi na klupi uz more,a do nje netko njenom srcu veoma drag. Liza još uvijek u strahu približila se klupi da vidi što se događa iako se sjećala toga dana sa klupe,iako je pamtila svaku riječ koja je među njima bila izgovorena.Sjela je na travu nedaleko od klupe na kojoj je sjedila ona,sva ozarena i sretna zbog ljubavi u njoj.
Djevojka sa klupe,Liza prije nekoliko godina,gledala je u Andreja zaljubljeno, želeći zaustaviti vrijeme i zauvijek živjeti u tom trenutku. Kako je samo uživala tada. Pokraj nje sjedio je cijeli njen svijet.

Nije tražila ništa od njega. Ni dodir,ni zagrljaj. Sve što je željela jest da osjeti da ju voli. Njegova ljubav bila je njena hrana, hrana koja je činila njen život savršenim. Sve što je Liza željela bilo je utjelovljeno u Andreju i cijeli svoj svijet je stavila njemu pred noge.
To nije bilo uobičajeno za djevojku njenog karaktera. Nikada dotada nije dopuštala da netko bude sposoban imati nadzor u bilo kakvom pogledu nad njom,ali ono što nije znala jest da čovjek nikada ne smije reći nikada. Andrej je bio čovjek pred kojim se osjećala kao bespomoćno janje. Bila je njegova u svakom pogledu i to je bilo sve što je ona željela. On je bio slagalica koja je njen život učinila savršenim,koja je nju učinila da se osjeća posebnom.Zbog njega je nestrpljivo čekala da svane novi dan.Svaki dan završavala je i novi dan započinjala sa mišlju na njega.On je bio njeno sunce,a ona planet koji je pripadao tom sunčevu sustavu.Liza,sjedeći na travi,osjetila je kako joj nanovo počinju teći suze niz lice.Prizor ispred nje podsjetio ju je u potpunosti na to vrijeme njene beskrajne sreće.Kako je samo željela vratiti prošlost i ponovno proživljavati tu sreću.

„Vrijeme je najgori proizvod čovječanstva.“ Liza se trgnula jer nije znala odakle dolaze te riječi.Pogledala je sa strane i ugledala onoga istoga vuka. Nije mogla doći sebi od čuđenja. Vuk joj se obraćao. Liza je još uvijek osupnuta progovorila:
“Jesi mi ti priredio ovo što vidim ispred sebe?“ Vuk ju je pogledao i rekao:
“Jesam!“I spred Lizinih očiju nestala je klupa ,more,ona i Andrej. Sad je samo vidjela prazan prostor ispred sebe.
“Vrati mi onaj prizor,molim te!“;
“Zašto to hoćeš?“;
“Kako ne razumiješ?Jesi vidio kakva sam tada bila?To razdoblje je moje najsretnije razdoblje!Želim ga natrag!“;

“Liza,Liza! Nisam uzalud rekao da je vrijeme najgori proizvod čovječanstva. Nema dobrih strana. Prolazi prebrzo ne obazirući se na ljude koji ga neprestano žele usporiti ili zaustaviti. Vrijeme koje jednom prođe više se nikada ne vraća. Mnogi to žele i pokušavaju, ali nitko nikada nije uspio.Vidiš,nema niti jednu dobru stranu.“;
“Nikada ne reci nikada.“;
“Joj Liza,ovo je situaciju u kojoj ta izreka koju te život naučio jednostavno ne vrijedi.“;
“Lažeš!Lažeš!“;
“Zbilja?A da možda sama sebe ne lažeš?Šutiš...Liza ne možeš vratiti vrijeme koliko god se trudila.Što je bilo,bilo je.Pusti to više na miru.Ne vrijedi sadašnjost živjeti u prošlosti.Postoje ljudi u sadašnjosti koji te vole i trebaju,koji te ne mogu gledati takvu.Dopusti im da razbiju te tvoje iluzije i da ti pokažu kako nije sve onako kako ti to vidiš.“
Liza je sada već nekoliko suza pretvorila u pravu rijeku koja se slijevala niz njeno lice i putovala sve do njenoga srca koje je slomljeno ležalo na dnu njene duše.

“Ali ja želim čudo.Ja vjerujem u čuda.Jednom u životu sam doživjela bajku čiji tragovi još uvijek žive u mojim osjetilima.Zbog toga ja živim i vjerujem u čuda. Moraju postojati,moraju.“;
“Draga Liza,kako znaš da ne postoje ljudi koji bi ti svojom ljubavlju,toplinom,vjernošću i bezuvjetnim prijateljstvom dali čudo.Pogledaj ovo!“

nastavlja se...

- 23:38 - Comment To My Angel... (5) - Print... - #

ponedjeljak, 03.03.2008.

somewhere in between

Tog predivnog svibanjskog,sunčanim zrakama prožetog jutra, Liza je ležala na travi pod velebnim stablom kestena i uživala u tišini oko sebe. Uživala je gledajući mir i spokoj u prirodi, mir i spokoj koji ne može pronaći u samoj sebi. Liza bijaše djevojka u cvijetu svoje mladosti, no unatoč tome, duša te djevojke predavala se nekim čudnim strujama i cvijet njenog života razvijao se u suprotnom smjeru. Često je dane provodila na tome mjestu, osluškivajući kako priroda diše, osjećajući strujanje života, upijajući očima sadašnjost koja se u njenoj glavi uopće nije percipirala. Dani njenoga života prolazili su pokraj nje, a ona kao da ih uopće nije živjela, kao da joj nisu bili važni.

Naglo se ustala i potrčala prema nedalekoj litici. Pogled sa te litice bio je predivan.Plavo, danas pomalo uznemireno more brzim se kretnjama svojih valova velikom snagom razbijalo o podnožje litice.

Photobucket

Nije sjela na njen rub kao što je to obično činila. Stajala je na rubu i gledala ljepotu pred svojim očima.Vjetar je prolazio kroz svaki i najmanji dio njenoga tijela i mrsio joj dugu, kestenjastu kosu.Miris mora i vjetar oko nje probudio je neka stara sjećanja od kojih joj je srce zatreperilo.Tiho je progovorila: “Isti miris,isti osjećaj,isti vjetar, ali ne i isti ljudi.“

„Još uvijek se vraćaš na to. Nije mi jasno zašto.“ Od ovih riječi Liza je protrnula sa svakom svojom stanicom. Prepoznala je glas, ali još uvijek je bila u šoku jer je mislila da je potpuno sama. Kad je došla sebi okrenula se i ugledala Emilianu. Rekla joj je: “Protrnula sam od straha,mislila sam da sam sama.Što ti radiš ovdje?“; “Bila sam kod tebe doma i tvoja majka mi je rekla da si negdje vani. Otišla sam do onog stabla gdje se uvijek odmaraš, ali nisi bila tamo. Kad te nisam tamo pronašla znala sam gdje je još jedino preostalo mjesto na kojem ću te pronaći.“

Nasmijala sam se i samo nadodala: “Upravo tako.Ako nisam tamo,onda sam sigurno ovdje. Koliko dugo si stajala iza mene? Zašto se nisi javila i rekla da si tu?“;“Još iz daljine dok sam išla prema ovome mjestu ugledala sam te kako stojiš tu gdje stojiš.Učinilo mi se kao da se to spustio jedan anđeo sa neba nemogavši odoljeti ljepoti ovoga mjesta.Kad sam se malo približila shvatila sam da si anđeo ti. Zbilja si izgledala prekrasno tamo gore, dok ti je vjetar mrsio kosu, a lice sjalo nekim čudnim sjajem. Nisam željela ometati tvoje misli,a i moj se pogled odmarao uživajući gledati taj lijepi prizor ispred sebe. “Moje se lice naglo zacrvenilo,nisam voljela slušati takve stvari: “Ma daj,pretjeruješ.“; “Ne pretjerujem, zauvijek ću pamtiti taj prizor.

No, vidim da izbjegavaš odgovoriti na moje prve riječi ovdje sa kojima sam otkrila svoju prisutnost“. Okrenula sam se natrag prema moru i rekla: “Ništa ja ne izbjegavam.“ Uhvatila me za ruku i okrenula prema sebi: “Liza nemoj meni lagati. Kažeš da ništa ne izbjegavaš, a izbjegavaš sve, čak i to da nam se pogledi susretnu. Čega se bojiš? Što tako strašno skrivaš iza svoga pogleda, da čak i ja, tvoja osoba od povjerenja, nemam pristup tome. Zašto... “Liza je prekinula njene riječi uzbuđeno govoreći: “Emiliana prekini sa tim stvarima, Nije istina to što govoriš.“; “Nije istina to što govorim!?

Photobucket

Ako to nije istina, zašto je tvoj glas naglo počeo drhtati? Zašto su ti oči pune bisera koje ne želim da stvaraš?
Liza, nemoj sama sebi lagati. To ne vodi nikuda.“; “Ali ja...“; “Liza pusti me da završim ono što sam počela govoriti. Jeli ti vidiš ove prekrasne stvari oko sebe, jeli vidiš ljude koji te vole i kojima trebaš, je li vidiš sadašnjost Liza?J ednom će ti možda biti žao šta si cvijet svoje mladosti potrošila dozivajući prošlost da se vrati. Liza,ona se neće vratiti. Sadašnjost te zove i treba, molim te nemoj se oglušiti na taj poziv. “Na te njene riječi Lizino lice zasjalo je od suza koje su tekle iz njenih očiju. Liza ih je svim svojim snagama željela ostaviti u očima, ali postojalo je nešto što je ipak bilo jače od njenoga čvrstoga karaktera. Nekim se stvarima ipak ne može manipulirati i to je ono što Liza nikako nije mogla prihvatiti. Pogledala je Emilianu u oči i kroz jecaje tiho progovorila: “Emi želim biti sama. Molim te ostavi me da razmislim i sredim misli. “Emiliana ju je čvrsto zagrlila, poljubila i pogledala u oči.

Pogled je trajao nekoliko sekundi, a potom je Liza krenula u smjeru kestenova stabla. Došavši do njega legla je na uobičajeno mjesto i gledala u kestenove krošnje, koje su se pod naletom vjetra spuštale sve niže prema zemlji,k ao da pokušavaju sakriti Lizinu prisutnost. Liza više nije plakala, no i te suzne rijeke ostale su na njenom licu u obliku tragova,očima nevidljivih tragova. Osjećala je umor te je nakon nekoliko minuta već čvrsto spavala.
No usnula je čudan san: Sjedila je tu pod stablom kestena kao i većinu dana, zamišljeno gledajući u daljinu. Nakon nekoga vremena ugledala je nešto što ju je prenulo iz razmišljanja. Iz daljine u čiju su njene oči bile uprte, prema njoj se nešto približavalo .Liza još uvijek nije mogla dobro razaznati o kome je riječ jer je to nešto što se kretalo još uvijek bilo daleko.

Photobucket

I spustila je prestrašeni uzdah,ali i uzdah očaranja kada je shvatila da se prema njoj približava vuk. Bio je predivan. Sivo-crna dlaka sjajila se na suncu i lepršala pod dodirom vjetra. Kretao se tiho poput tišine, gotovo neprimjetno. Veličanstveni prizor potisnuo je u Lizi sav strah od toga da je ta životinja iako prelijepa također i opasna. Vuk i Liza sada su bili udaljeni samo par metara.V uk se nastavio približavati. Zaustavio se tek kada je njegova glava bila udaljena od Lizine tek nekoliko centimetara. Liza se nije bojala. Osjetila je neki riječima neopisivi mir i sreću.Te osjećaje osjećala je kroz nepreglednu dubinu vučjih očiju.Vuk se potom odmaknuo,legao pored nje i spustio glavu na njene ruke.

nastavlja se....

- 23:09 - Comment To My Angel... (6) - Print... - #

srijeda, 27.02.2008.

...život...

Kada malo razmislim o svom životu shvatim da je tu bilo svega i svačega.
Prije samo par godina bila sam na samom rubu. Dotakla sam samo dno u svakom pogledu..Ležala sam na zemlji i nisam znala kako ustati sa nje..Ma nisam ležala na zemlji nego sam ležala u rupi.

Šetala sam kroz tunel i koliko god se trudila nisam mogla pronaći svjetlo. A tako sam se žarko trudila ga pronaći.Iako nisam vidjela nikakvu nadu u svom životu ja sam je uporno pokušavala naći. Smijala sam se svojoj vlastitoj upornosti
Pitala sam se: Zašto baš ja?
S čime sam ja to zaslužila da me se toliko gazi i povrijedi u mom životu.
Zašto baš mene ljubav mora toliko boljeti,a ljubljena osoba proći pokraj mene i zgaziti moje srce s time što me ne primjećuje?
i još milijun sličnih pitanja koja mnogi od vas jako dobro poznaju jer su ta pitanja i vaša pitanja.

Ne znam kako ni zašto ali cijeli svoj život sam veliki borac...neznam se predati i nikada se ne predajem...ta moja osobina je i razlog što sam ipak u tom beznadnom tunelu uspjela pronaći neku nadu..
Neko malo svjetlo se ipak naziralo u daljini.

Odlučila sam ustati iz te rupe i boriti se za svoj život i svoju sreću. Nisam željela trunuti u toj rupi.Nisam željela umrijeti.

Puno ožiljka na mome licu vidljivih samo meni podsjetnik su na sve patnje koje sam proživjela u životu.
Možda bi bilo bolje da mi se sve te stvari nisu dogodile,ali da nisu ja danas ne bih bila ovakva osoba.
Snažna i potpuna.
Svaka ta greška jedna je stepenica. Na svakoj stepenici pala sam,ali sam ustala i krenula na sljedeću.

Danas skroz druga slika nego prije par godina.
Život mi je trenutno savršen.
Faks ide super, sretna sam i potpuna i pokraj sebe imam osobu s kojom želim provesti cijeli svoj život.

Ironija svega je što ja mislim da u toj sreći mora postojati neka kvaka.
Nikada u životu se nisam osjećala sretno i potpuno kao sada i sve mislim da u svemu tome mora postojat neka kvaka. Svaki dan očekivala sam da nešto naudi toj mojoj sreći.
ALi ništa se nije dogodilo.
Još uvijek se pokušavam riješit tog straha,smanjila sam ga ali još nije nestao.
To je samo onaj oprez u meni koji se boji povrijeđenosti, zato se još uvijek bojim.
To je valjda normalno kada nakon toliko vremena provedenog u boli osjećam toliku sreću..naravno da ću pomisliti da nešto nije u redu.
No nadam se da će i taj osjećaj nestati s vremenom.

- 01:58 - Comment To My Angel... (12) - Print... - #

nedjelja, 24.02.2008.

Osamljenost

"Osamljenost...Ne vjerujem kao što vjeruju, ne živim kao što oni žive, ne voli kao što oni vole...Umrijet ću kao što oni umiru."
(Marquerite Yourcenar)

Prečesto se u zadnje vrijeme osjećam kao stepski vuk zalutao u neki njemu stran svijet.
Promatram ljude kako užurbano hodaju ulicama grada. Jedina im je briga da zrnca njihova života budu lijepo složena na jednu hrpu,a najveći strah im je iznenadan vjetar koji bi se mogao uvući među njihova zrnca i raspršiti ih na razne strane.
Nitko od njih ne primjećuje prelijepi sunčani dan i cvijeće koje je rastvorilo svoje prekrasne latice.
Nitko nema trenutak da pogleda taj cvijet i na trenutak se divi njegovoj nevinosti i ljepoti.
Nitko nema trenutak da posluša prekrasan pjev ptice koja pozdravlja ovaj lijepi dan.
Nitko nema trenutak promotriti one male ali predivne stvari koje bi nam namamile osmijeh na lice.
Ni sama ne znam kada je točno došlo do ovakve situacije.Ali tuga me hvata zbog toga. I zabrinuta sam zbog toga kao što je i Dobriša Ceasrić bio zabrinut zbog oblaka kojeg nitko ne primjećuje zbog zaokupljenosti ljudskim problemima i sl.
Tužno je shvatiti da su ljudi izgubili sposobnost maštanja i radovanja malim stvarima koje nam pruža priroda.
Baš te male stvari nam mogu pružiti oazu mira i ljepote u ovom užurbanom načinu života.

- 11:30 - Comment To My Angel... (11) - Print... - #

petak, 22.02.2008.

Igra prirode 2

SUNCE: « Vidi! Eno razloga za zabavu!»
VJETAR: «Gdje?Gdje?»
SUNCE: « Ravno ispred nas. Stablo kestena i njegovi mali stanovnici!»

Nedaleko ispred njih ponosno je stajalo veličanstveno stablo kestena. Bilo je kao mudri starac koji svojom pojavom izaziva kod drugih uzdah dubokog strahopoštovanja.
Ispod njega ležao je veliki broj malih smeđih kestena u čupavim kaputićima, dok je stablo krasila tek nekolicina njih.
Jednog od tih promatralo je Sunce sa tajanstvenim smješkom na licu.
Mali smeđi kesten u napola otkopčanom kaputiću pospano je viso na pomalo odvojenoj grani.

SUNCE: «Sviđa mi se njegov kaputić.Idem ga poslati u život i uzeti mu ga.»

Zraka Sunca naslonila se na list pokraj malog čupavca i znatiželjno ga promatrala. Mali kesten se trgnuo od novog posjetitelja.

SUNCE: « Zdravo!Da li bi volio vidjeti svijet?»
KESTEN:»Svijet!Pa ovo je moj svijet.Ova grana,listovi na njoj,čitavo stablo i tlo pokraj njega cijeli su moj svijet.»
SUNCE: « Aha!Beskrajne zelene livade prošarane cvijećem u duginim bojama, veličanstvene dubine morskih prostranstava... To je samo mali djelić svih stvari koje se jednim imenom nazivaju svijet!»
KESTEN: «Što to govoriš?Rugaš mi se?Za jednog kestena takve stvari ne postoje.Moj svijet je okvirno mali,ali barem postoji i ja sam sretan. Ne poznajem sve te ljepote o kojima govoriš. Sa ovakvim mojim sposobnostima nemam mogućnost upoznati ih. Ponavljam: sretan sam!»
SUNCE: «Što ako ti ja kažem da ti ja vrlo lako mogu omogućiti da upoznaš te ljepote?»
KESTEN: «Sad shvaćam da mi se stvarno rugaš, a ja se budala isprva razveselio gostu.»
SUNCE: « Uz moju pomoć i tvoju volju moj svijet može postati tvoj svijet.Upoznao bi sve ono o čemu sam ti malo prije pričala: malo slatko cvijeće, tajanstveni svijet morskih dubina i još puno toga.»
KESTEN: «Da,a cijena svega toga je?»
SUNCE: «Cijena ne postoji.Samo moraš pristati i poći sa mnom! Što kažeš?»

Mali kesten zatvorio je svoje oči i odlutao u maštu.
Želio je povjerovati toj zraki sunca, koja je tako lijepo pripovijedala. Želio je poći s njom.
Ipak nešto duboko u njemu govorilo mu je da joj ne smije vjerovati. Ali urođena pohlepa, želja za nečim boljim i gotovo uvijek nedostižnim, želja za sjajem zasjenili su ono malo istinskok duha u njemu.
Dok je kesten tako razmišljao u okviru svoje duše, zraka sunca u sebi se tiho smijuljila. Znala je da je kesten povjerovao u njene «dobre namjere» i ta joj je naivnost uvijek iznova mamila podrugljivi smješak.

KESTEN: « U redu,povedi me u svoj svijet.»
SUNCE: «Zbilja to želiš? (upitalo ga je sunce s podrugljivim smješkom na usnama)
KESTEN: « Da!Želim to!»

Izgovorivši to kesten joj je pružio ruku.Mala zraka sunca nježno ju je primila te se još glasnije nasmijala.
Kesten je zatvorio oči i tiho iščekivao trenutak kada će ugledati sve one ljepote o kojima mu je zraka sa žarom pričala.
U sljedećem trenutku mali kesten nije više osjećao sigurnost koju mu je pružala zraka. Nedugo nakon toga osjetio je da je pao na nešto tvrdo.
Od siline pada sve ga je zaboljelo.
Bojao se otvoriti oči i samo je tiho dozivao zraku sunca, no nitko se nije odazivao.
Kada se napokon usudio otvoriti oči imao je što vidjeti. Nije vidio ni zelene livade, ni procvjetalo cvijeće, ni morske dubine,već je ležao na zemljanom tlu podno svoga stabla zajedno sa brojnim svojim drugovima. Osjetio je da hladnoća prodire kroz njega a razlog tome je bio što je osato bez svoga čupavog kaputića.
Čeznutljivo se osvrnuo na stablo poviše sebe i najednom mu suze ovlažiše tužne oči.
Ona ista mala zraka sunca bezbrižno je sjedila na njegovoj nekadašnjoj grančici i igrala se sa njegovim kaputićem, gledajući ga čas iz ovoga,čas iz onog kuta.
Mali je kesten shvatio svu težinu i tragediju svoga položaja, do kojega ga je dovela njegova naivnost. U sebi je osjetio more razočaranosti izmješane sa tugom i ljutnjom. Da mu je netko u tom trenutku dao mogućnost da poželi jednu jedinu želju, ne bi on poželio ni zelene livade, ni procvalo cvijeće, ni morske dubine, već bi poželio svoj mali svijet natrag.

SUNCE: « Kada si onako ponosno počeo govoriti o svome u cjelosti beznačajnom i malom,a tebi tako velikom i kompletnom svijetu pomislila sam da tratim vrijeme.Mislila sam da nećeš olako povjerovati u moje lijepe pričice. Činio si se snažan i tvrd.No, s vremenom počela sam osjećati kako tvoja naivnost raste proporcionalno sposobnostima tvoje mašte. Tada sam shvatila da si kao i drugi i da ipak moje vrijeme nije uzalud bačeno.
Pogledaj kamo te odvela tvoja naivnost.Nikuda! Bacila te u prašnjavu zemlju, a mogao si još dugo krasiti ovo stablo i biti sretan u svom malom svijetu. Ipak si dokazao da je ta tvoja pohlepa i želja za nečim nedostižnim pogazila tvoju ljubav prema dragom svijetu!»
KESTEN: « Ali ja volim svoj svijet i sve bih dao da mogu vratiti vrijeme! Činio me sretnim i potpunim.U njemu sam osjećao da moje postojanje zbilja ima neku svrhu. Ta svrha je tebi možda smješna i beznačajna, ali ta svrha bila je moj život.»
SUNCE: « I ti si tu svrhu bacio za što? Za moje lijepe pričice. Nemaš me pravo kriviti ni za što. Razmisli malo.Sam si kriv!Ja te nisam zgrabila i nasilno otkinula sa tvoje grančice,sjećaš se? Sam si mi pružio ruku i pristao poći sa mnom.
KESTEN: « Da nije bilo tvojih priča ja bih još uvijek stanovao gore!»
SUNCE: « Ne,dragi moj!Da nije bilo tvoje naivnosti ti bi i uz sve moje lijepe pričice još uvijek bio gore.»
KESTEN: «lažeš!Nisam imao izbora! Ti si kriva!»
SUNCE: «Laž! To je teška riječ da bi se ovako olako koristila. Meni se čini da si ti ovdje jedini koji laganjem... Ne,ne nisam se lijepo izrazila, nije to laganje..Da počnem ispočetka: Meni se čini da si ti jedini ovdje koji gledanjem situacije iz imaginarnog kuta pokušava maknuti krivnju sa glavnog krivca, a taj si ti. Pomiri se sa tim da su stvari takve kakve jesu i da ih netko kao ti ne može promijeniti. Imao si priliku, ali je nisi znao iskoristiti.»
KESTEN: «Ali...»
SUNCE: « Što je? Teško ti je prihvatiti da je jedan dio koji svatko barem malim dijelom nosi u sebi izborio pobjedu i donio ti tugu, razočaranost i tragičan život. Teško ti je prihvatiti što si isti kao i drugi,što nisi uspio dokazati da niti loše prirode u tebi onaj dobri dio potpuno drži u svojim rukama. Hahahaha... uvijek ista priča. Čak bi mi moglo postati i dosadno ovako. E usput..ovaj kaputić mi se baš sviđa.Zbogom!»
KESTEN: « Hej!Čekaj!»
SUNCE: « Što je ?»
KESTEN: «To je to!Samo ćeš tako otići?»
SUNCE: «Da!Što si očekivao? Da je ovo sve skupa bila samo optička varka, samo san. Vrijeme ide dalje, a povratka nema. Uživaj u ostatku svog života i ne zaboravi da je takav samo zato što si ga ti učinio takvim! Zbogom!»
KESTEN: «Čekaj!»
SUNCE:» Zbogom!»

Sunce je samo nastavilo koračati ne obazirući se na bezbrojna dozivanja nesretnog malog kestena. Slušajući ta njegova dozivanja smješak na licu sunca samo se povećavao.
Iza jednog stabla pojavio se lik Vjetra također sa raširenim osmijehom na licu.

Laganim korakom krenuli su dalje.
Razgovora nije bilo, ali lica su im još uvijek bila nasmijana. Uhvatili su se za ruke i nestali za krošnjom jednoga bora.
Sumnje koje su ih mučile prije ove zgode nisu nestale. Jednostavno su trenutnim zadovoljstvom bile potisnute i spremljene da ponovno izađu u nekom drugom trenutku.
On snažno "Ali" neznatni,mali list zauvijek je ukorijenio u njihove duše i misli.

- 11:23 - Comment To My Angel... (11) - Print... - #

četvrtak, 21.02.2008.

igra prirode

Sunce je udružilo svoje snage sa vjetrom te je napravljena spektakularna predstava,sa njih dvoje u glavnim ulogama.Vjetar bijaše neodolijvo zgodan,a uz to izvrstan plesač.Prava kombinacija za zavodnika i lomitelja srca.Sunce bijaše Vjetrova bračna družica.Ona je jedina uspjela biti ta koja će njega slomiti i natjerati da upozna riječ ljubav.S druge strane,voljela je gledati svog supruga kako drugima slama srce,to ju je činilo sretnom i zabavljalo je.Njemu te igrice nisu smetale,jer je ionako imao visoko mišljenje o sebi i nije bilo na odmet da se to mišljenje još više povećava u situacijama kao što su takve.
Ugledah ih kako se šeću šumskim putem u blizini moga kraljevstva.Odjednom su zastali:

SUNCE: «Dragi,pogledaj u ono jadno lišće kako tiho plače u prljavštini
svoga zajedničkog zemljanog doma.Bude sažaljenje.Hajde!Usreći ih!» VJETAR: «Što ti je po volji,draga?Tango,valcer ili nešto ritmičnije?»
SUNCE: «Čini mi se da je ovdje najbolji izbor valcer.To ćeš ih maknuti
iz tuge i nepokretnosti njihovog života i unijeti među njih osjećaj
otmjenog i kraljevskog.Valcer je ipak jedan otmjeni ples.Za mene
ples raskoša,dvoraca,bogatstva i ljepote.»
VJETAR: «Danas si nekako nadahnuta.Sviđa mi se to!Postoji li neki
posebni razlog za to ili...?»
SUNCE: «Zar ih tebi nije žao kada ih vidiš ovakve:zemljani
dom,nepokretnost,tuga,bijeda...U meni to budi određenu dozu
sažaljenja,želju za makar kratkotrajnom promjenom koja će im dokazati
da ne gube nadu jer još su uvijek živi,bar na neki način.»
VJETAR: «Pravo govoriš,sviđa mi se ovakava supruga...ali ipak trebamo
misliti i na nase zadovoljstvi potrebu igranja i smijeha.»
SUNCE: «Nisam ja na to zaboravila dragi,bit će još prilika za zabavu
danas,predosjećam to.A sada učini u taktu 123 i otpleši jedan kraljevski
valcer i učini siromahe na 10 minuta kraljevima svijeta.I to je prizor za
uživanje.»
VJETAR: «Slažem se draga:nečija sreća potaknuta savršenom iluzijom
također nam može pružiti zadovoljstvo.Ciao moja draga,vidimo se
vrlo brzo!»
Naoružan svojom neodoljivošću i šarmom,spustio se pored hrpe od petnestak zagasito smeđih listova.Nisu se obazirali na pridošlicu,mislili su da je to samo još jedan prolaznik.No preplašili su se da bi ovaj kao i mnogi drugi neobazrivi prolaznici mogao slučajno zgaziti ih i smrskati njihov i ovako jadan život na milijardu komadića.
VJETAR: «O lišće,o lišće!Mogu li vas zamoliti za jedan kraljevski
ples.»
LIST1: «Nemaš li pametnijeg posla nego se poigravati sa nama i samo
nam još više sa tim naglašavati našu bijedu i nepokretnost.»
VJETAR: «Ali ja sam svemoguć!Pogledajte ovo!»

Uvukao se među to lišće i za par sekundi svih petaneast je bilo u zraku.Dotada nepokretno i jadno lišće sada je postalo ne samo pokretno nego je vrlo dobro poznavalo korak valcera.žBijaše to prekrasan prizor:
Nebo je postalo raskošna dvorska dvorana za plesove.Vjetar je stajao u sredini i vodio korak,dok je oko njega u zraku plesalo petnaest listova savršeno nježnim i preciznim koracima.U jednom trenutko vjetar bi se provukao kroz njih te ih još više u taktu valcera dizao u nebeske visine,a potom bi i h nježno spuštao kao po imaginarnim stepenicama.
Sunce je sve to postrance gledala no nije izdržala a da ne doda malo svoga doprinosa.Najednom je lišće od njenih zraka postalo sjajno kao da je zlatom obloženo i cijela atmsfera je dobila jednu drugu dimenziju.U tim trenucima lišće je zaboravilo an svu svoju bijedu,osjećali su se mladima,nanovo živima,punima energije,bogatima.Osjećali su se kao da im nitko nije ravan.Vjetar i Sunce su uživali.
Lišće se već bilo naviklo na novonastalu sitaciju kad se najednom cijela slika raspala a oni su nanovo vraćeni u svoju tugu i zemljani dom.No nisu skidali smiješak sa usta,još uvijek nisu mogli povjerovat da se sve to zbilja dogodilo.
Za to vrijeme Vjetar i Sunce lagano su se uputili dalje šumskim putem.Najednom ih zaustavi glas jednog lista i to onoga koje se u početku ponijelo osorno prema Vjetru:
LIST1: «Hej vas dvoje!(Vjetar i Sunce se okrenu)Hvala vam na ovome
divnom iskustvu.Nikada nećemo zaboraviti ovaj dan.Uvijek ćemo vas se
sjećati.Ispunili ste naše bijedne živote novom nadom i naučili nas da je
život lijep.Sada smo opet sretni kao u one dane kada smo još uvijek
ponosno krasili ovo stablo poviše nas.Hvala vam!»
SUNCE: «Nemate nam za što zahvaljivati.Unatoč tome što je ovo bio i
čin sažaljenja nad monotonijom vaših dana,mjeseci,možda i godina,sve
što mi radimo,pa i ovo,prvenstveno je naše zadovoljstvo.»
VJETAR: «Dosada smo zadovoljstvo pronalazili prvenstveno u slamanju
srca onima koje sretnemo šetajući šumom,no ipak,danas smo otkrili da
nečija sreća,pa makar bila trenutna i prividna,također može pružiti
zadovoljstvo.»
LIST2: «Vama je naše sreća bila smao zadovoljstvo.Smatram da ste
proživjeli s nama nešto više od toga:
sreću,oduševljenje,nadu,ljubav,očaranost...Ne vjerujem da ičiji život
opstaje samo na zadovoljstvima!»
SUNCE: «Bilo kako bilo,to nije tvoj problem.Možeš o tome misliti što
god hoćeš.Sve što pomisliš može,a i ne mora biti istina.To ti neću
otkriti.Bar ćeš imati zabavu koja će te odvesti dalje od razmišljanja o
tome kakav život vodiš.»
LIST2: «Ali...»
VJETAR: «Nema 'ali'.Prihvati tako kako jest.Neke stvari nikada nećeš
moći razumjeti koliko god to htio.Za neke stvari nisi dovoljno
dorastao,a neke tebi nisu dorasle.Ne zamaraj se sa onim što može
biti,niti sa onim što je moglo biti,nego sa onim što jest.»
LIST2: «Zbogom vam!(nastavi sebi u bradu)Zadovoljstvo ima preveliku
cijenu za prekratko vrijeme života.»
SUNCE: «Sve je u tome kako ti vidiš ono oko sebe.Ako misliš da je
život kratak,on će biti kratak.Vjeruj da je dug i biti će dug.
Zadovoljstvo..hm,vjera...»
Vjetar i Sunce tada su pošli dalje.
Šetali su u tišini.Oboje su se mučili sa istom mišlju ali nitko nije imao dovoljno hrabrosti da je kaže,jer dok nije rečena više vejruješ da je to samo umišljeno,i ne čini se tako stranom.Kad je izrečena,uviđa se njena istinitost i sva strahota koju to može povući za sobom.
SUNCE: «Dragi,ima li onaj list pravo?Da li ej ovo za nas bilo samo
čin zadovoljstva ili ipak tu..?»
VJETAR: «To i mene muči,no nećemo raumišljati o tome.Istina je
ponekad bolna pa je bolje živjeti u laži i vjerovati u nju nego znati
istinu.»
SUNCE: «ALI...»
VJETAR: «Shvati!Ne postoji 'ali'!Ne smije postojati!»

Nastavili su koračati.
Jedino što se čulo bili su dodiri njihovih stopala sa zemljanim tlom. Nisu razgovarali, ali tišina među njima bila je ispunjena riječima koje nisu imale hrabrosti biti uobličene nnjihovim glasovima.
S vremena na vrijeme pogledi bi im se sreli, misli poklopile, duše uznemirile, ali ipak bi samo okrenuli glavu i nastavili koračati ujednačenim ritmom.
Svojim očima neumorno su pretraživali svoje horizonte,nadajući se da će ugledati nešto što će ih odvući od trenutnih misli.
Ništa!
Kao da su se okolnosti okrenule protiv njih u korist nečega tajanstvenog i novostvorenog u njima.

nastavlja se....

- 14:50 - Comment To My Angel... (5) - Print... - #

srijeda, 20.02.2008.

Coca-Cola

Piće kojem u današnjem svijetu nije potrebna nikakva reklama.
Dnevno se proda više od 800 milijuna boca Coca-Cole.u više od 200 država.

Kada je nastala?
Tko ju je izmislio?
Gdje je nastala?

To su već pitanja na koje samo rijetki imaju odgovor.

Pa evo ja ću se potruditi malo vam približiti i te malo manje poznate podatke o tom proizvodu.

Priča o coca-coli počinje prije otprilike 120 godina.

Farmaceut John S. Pemberton smislio je recept za "osvježavajući" i "hranjivi" bezalkoholni napitak.

Ovo je piće u svom orginalnom receptu sadržavalo alkohol te se prodavalo kao lijek za raznorazne bolesti. Prvobitno ime ovog pića je bilo: "Pemberton's French Wine Coca" i smišljeno je kao konkurencija francuskom vinu "Vin Mariani" koje je u to vrijeme bilo jako popularno.

U SAD-u je 1885. godine donesena zabrana prodaje alkoholnih pića, pa je Pemberton morao izmjeniti recept svoga ljekovitog vina.
Pemberton se odlučio da će od toga napraviti bezalkoholno piće.

Eksperimentirajući dodavanjem kofeina iz kola-oraha, šećera, limunske kiseline i ostalih sastojaka, a izbacivanjem alkohola, "izumio" je gusti sirup, koji je razrijeđen s vodom imao primamljiv okus.

Piće je prema svojim osnovnim sastojcima, ekstarktima iz afričkog kola-oraha i južnoameričkog lista koke, nazvan Coca-Cola.

8. svibnja 1886.godine u ljekarni "Jacob's Pharmacy" u Atlanti za 5 centi je prodana prva čaša Coca-Cole (gustog sirupa s vodom).

Pemberton umire u 57. godini života, 1888. godine, ali prije smrti prodaje formulu farmaceutu i vrlo sposobnom biznismenu Asi Candleru.
On je vodio vrlo agresivnu kampanju kako bi privukao i pridobio kupce. Dijelio je kupone koji su se mogli zamijeniti za čašu Coca-Cole,a dijelio je i kalendare,satove i razne druge promotivne poklone koji su nosili ime kompanije.

Iz Pembertonove formule je izbacio kokain,kad je došlo do spoznaja o njegovom štetnom djelovanju.

Prva tvornica izvan Atlante otvorena je u Dallasu 1894.godine, a ubrzo su otvorene i tvornice u Chicagu i Los Angelesu.
1895. godine Coca-Cola se pila u svim državama SAD-a.

Coca-cola se ispočetka nije prodavala u bocama nego se točila na odgovarajućim aparatima.
Joseph A. Biedenharn je 1894.godine prvi počeo puniti Coca-Colu u boce. Razradio je sistem punjenja kako bi u svojoj trgovini mogao prodavati Coca-Colu u većim količinama.

Benjamin F. Thomas i Joseph B. Whitehead su 1899. godine dobili ekskluzivna prava da pune Colu u boce. Zanimljivi podatak je da su njih dvojica prava kupili za čak- jedan dolar.

1916. godine boca dobiva svoj prepoznatljivi izgled. Tvrtka Root Glass osmislila je ovaj oblik, a ideja je bila da nalikuje ili na plod koke ili kola-oraha. No konačni oblik boce nalikuje na plod kakovca, jer je njegova slika greškom poslužila kao model.
Namjera kompanije bila je ta da boca Coca-Cole izgleda drugačije od boca sličnih napitaka koje se u to vrijeme nisu mnogo razlikovale. Željeli su da Coca-Cola bude jedinstvena i prepoznatljiva čak i u mraku.

Robert Woodruff (Gospodin Coca-Cola) sljedeći je vlasnik kompanije.
On je okupio sposobne i stručne djelatnike, te je polagao veliki značaj kvaliteti proizvoda, načinu punjenja boca i sl.
Punih 60 godina imao je vodeću ulogu u kompaniji:30 kativno,a 30 kao član Nadzornog odbora.
Kada je preuzeo kompaniju 1923. godine broj prodanih Coca-Cola bio je 6 milijuna, a s vremenom je taj broj narastao do 50 milijuna.
Njegove ideje su za to vrijeme bile dosta inovativne,ali upravo su one zaslužne za njegovo približsvsnjr otvarenju vizije da Coca-Cola postane internacionalni proizvod i da bude dostupna svakom stanovniku Zemlje.
U njegovo vrijeme osmišljeno je kartonsko pakovanje od 6 boca i Coca-Cola je 1928. godine bila prvi sponzor Olimpijskih igara u Amsterdamu.

Ratna zbivanja nisu bila prepreka daljnjem osvajanju tržišta. Woodruff je opskrbljivao američke vojnike bocama i limenkama. Vojnicima je to bio podsjetnik na domovinu, a Coca-Coli prilika za širenje gdje nikada ranije nije bila dostupna.

Kompanija je 1895. godine promijenila formulu Coca-Cole i počela je prodavati novi proizvod pod imenom New Coce.
No novi napitaknije bio dobro prihvaćen, pa je već u srpnju iste godine došlo do povratka starog okusa pod novim imenom Coca-Cola Classic.

Je li ovo bila samo pogreška ili marketinški trik. To će uvijek ostati samo nagađanja.
Naime u vrijeme ovih odluka, prodaja Coca-Cole je bila u opadanju, i polako je gubila bitku sa svojim najvećim konkurentom: Pepsi napitkom.
Kompanija nije bila spremna prepustiti vodstvo, pa je lansiran novi proizvod.

1982. godine počela se prodavati dijetna Cola (Diet Coke) čiji je okus bio sličnij Pepsiju nego orginalnoj Coli, a izvrsno je prihvaćena od strane potrošača.
Testiranja na određenom broju kušaća pokazala su da je novi okus bolji od starog i odluka je pala- originalna Coca-Cola se povlači sa tržišta.
Američka nacija se pobunila jer je Coca-Cola postala dio nacionalnog identiteta SAD-a kojeg se nisu bili spremni odreći.

Kompanija je dnevno dobivala i po 1500 pisama nezadovoljnih kupaca.

Kada se Cola vratila u obliku Cole classic kompanija je primila oko 32000 telefonskih poziva oduševljenih ljudi koji su pozdravljali tu odluku.

Formula ovog napitka drži se u najstrožoj tajnosti u sefu u Atlanti. U legendu su prešle glasine da nitko ne zna formulu u cijelosti, već da je dva čovjeka na visokim položajima u kompaniji znaju popola.
Formula je uvijek bila strogo čuvana jer je ta tajnovitost jedan od načina da se Coca-Cola u očima javnosti predstavi kao zaista poseban napitak.

Haddon Sundblom osmislio je lik Djeda mraza koji se počeo javljati na reklamama tridesetih godina prošlog stoljeća.
Ovo je bio način privlačenja kupaca, posebno djece u zimsko vrijeme kada je potrošnja hladnih pića, u opadanju.
Simpatični Djeda mraz sa vrećom punom darova postao je zaštitni znak reklama za Coca-colu u vrijeme blagdana.
Sundblom ga je nacrtao inspiriran pjesmom Clementa Clarka Moorea iz 1882. godine "Posjet svetoga Nikole".

I za kraj nešto o brojnim pričama koje kruže o štetnosti ovoga pića.
Te priče moraju postojati.Coca-Cola ima planetarnu popularnost i nije neobično da se uz nju vežu razna nagađanja.
Istina je ta da pretjerano konzumiranje ovoga napitka ne može biti korisno, s obzirom na količine šećera koje sadrži, ali fosforna i limunska kiselina protiv kojih se najviše priča sastojci su koje nalazimo i u drugim napitcima.

Eto to bi bilo to.
Nadam se da ste u ovome tekstu našli na neke vama zanimljive podatke.

:)

- 00:30 - Comment To My Angel... (5) - Print... - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	kolovoz, 2008
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31